Tko je ono rekao da će Turbo Folk ove godine biti u blagom padu popularnosti?!?!
četvrtak, 17.12.2009.
PREMA istraživanju GFK grupe najveći broj građana Hrvatske sluša pop/zabavnu glazbu, a nakon toga slijede narodnjaci. Preko sedamdeset posto naših građana slušaju glazbu svaki dan, što ne čudi s obzirom da ona ima više mnoge svrhe i uloge u našem životu, estetičke, zabavljačke, ceremonijske, komunikacijske, religijske, terapijske i druge.
Više od sedamdeset posto Hrvata sluša glazbu svaki dan, i to najviše stanovnici Zagreba stari od 15 do 24 godine života. Suprotno tome, najveći broj onih koji ne slušaju glazbu ima među Slavoncima, Istranima i Primorcima.
Među glazbenim žanrovima najslušaniji je pop, a popularniji je među ženskom populacijom. Veliki broj ispitanih izjavili su da im je najdraži izvođač Oliver Dragojević. Ono što slijedi nakon popa su narodnjaci, oni su drugi najslušaniji glazbeni žanr u Hrvatskoj, a najviše slušatelja ima u Slavoniji i Lici, te među slušateljima prednjače mladi ljudi. Među najdražima pjevačima narodne glazbe, svakako se ističe Halid Bešlić. Rock, metal i punk najviše slušaju mladi zagrepčani. Čak 63 posto građana na koncerte ide jako rijetko do nikada.
Izvor: http://www.index.hr
Zadre, R.I.P.
nedjelja, 29.11.2009.
I tako korako po korak i Zadar pade pod navalom Trurbo Folka. Konobe zatvorimo i otvarajmo narodnjacke klubove. Lijepa buducnost, nema sto.
Do jucer vas je zivciralo sto se nema dobrog mjesta za izac u Zadru... Maya, Meduza, Forum.... i jos ponesto. Eto, ponudu ste obogatili, a zajedno s njom u povijest odveli Zadarsku kulturu mirnog i kulturnog grada, bez zavijanja i lakih ritmova, od jedinog grada koji ne pati od modernih sranja kao sto pate Zg, St, Ri, Ši, Os itd, sad je postao samo jedan u nizu SELJACKIH GRADOVA.
IDEMO DALJE - HDZ hvala na predivnom razvoju grada Zadra i ine primitivne kulture.
Zadar R.I.P.
Medijsko zatupljivanje...
Narod je prošlih dvadestak godina sustavno zatupljivan pa tako ne voli kad netko teži boljem i savršenijem, nego je pun empatije prema nesavršenstvu, netalentu i nesposobnosti, karakteristikama koje i njih krase. Dakle, onaj tko se potrudi taj je pretenciozan i kurči se, a onaj koji nema pojma, on je ljudina, čovjek iz puka..
Zato niti ne čudi koliko je Turbo Folk zastupljen na našim prostorima...
a rugali se Zagrebu i Splitu koji su davno otvorili vrata trofrtaljkama....
srijeda, 25.11.2009.
'Zadar je do otvaranja ovog kluba bio bastion u čijem centru nije bilo klubova s 'kuruzom', a sada smo i mi pali. Eto do čega smo došli, a rugali smo se Zagrebu i Splitu koji su davno otvorili vrata trofrtaljkama'
ZADAR - Šablonizirani grafiti s natpisom „Ulica žrtava turbofolka“ potpisani sa „TZ '65“, što je oznaka navijačke skupine Tornado Zadar, osvanuli su prije nekoliko dana na mnogim fasadama uokolo trgovačkog centra na zadarskoj Relji.
Zadarski gradonačelnik o narodnjačkom klubu: Gradska vlast zbog 'cajki' ima politički problem
Unutar centra u listopadu je otvoren narodnjački klub „Skipper“, nekadašnji klub s elektronskom glazbom koji svakog vikenda privlači stotine posjetitelja. Međutim, dobrom dijelu Zadrana činjenica da se narodnjaci mogu čuti u centru njihova grada nikad nije sjela.
- Grafiti su ispisani po noći, pa ih je mogao napisati bilo tko - kažu trgovkinje u dućanima u friško „preimenovanoj“ Glagoljaškoj ulici. Viđeniji članovi Tornada redom su kazali kako su čuli za grafite, ali da nije bila riječ o organiziranoj akciji, pa i nisu imali sve komentirati. Velika buka se stvorila uoči samog otvaranja kluba, kad je pjevala turbofolk pjevačica Tina Ivanović.
Ljubitelje turbofolka nisu omele internetske rasprave niti potpisivanje internetske peticije protiv narodnjaka u Zadru. Peticiju je potpisalo više od desetak tisuća ljudi, a na jednom od svojih kolegija o narodnjačkom klubu se očitovao čak i gradonačelnik Zvonimir Vrančić. Gradonačelnik je kazao kako Grad Zadar ne može zabraniti niti zatvoriti nikakav lokal koji radi s urednim dozvolama i u kojem se ne narušava javni red i mir, bez obzira na to koliko mu je taj “đir” nesimpatičan.
Na samom otvaranju klub je bio dupkom pun, a stotinu-dvije ljudi i nije uspjelo ući zbog velike gužve. Zbog najavljenih prosvjeda i mogućih nereda, otvorenje Skippera osiguravalo je desetak policajaca i desetak zaštitara, ali narodnjačka fešta je prošla bez izgreda. Od prosvjeda je odgovorena grupa od četrdesetak mlađih osoba kojima je cilj bio prosvjedovati, a u blizini kluba su istu noć ispisani brojni graffiti poput onih “Je... majku svima koji slušaju cajku”, “Izdajice” i slično. I ti su grafiti imali potpis Tornada.
- Znam da svatko ima pravo slušati ono što mu se sviđa, ali ne mora to baš slušati u centru grada. Zadar je do otvaranja ovog kluba bio bastion u čijem centru nije bilo klubova s “kuruzom”, a sada smo i mi pali. Seljačka muzika, seljačka publika, priglupi stihovi - eto, to su narodnjaci. Čuo sam da bi do Nove godine u Zadru trebala nastupiti i Seka Aleksić. Eto do čega smo došli, a rugali smo se Zagrebu i Splitu koji su davno otvorili vrata trofrtaljkama - kazao nam je jedan od članova Tornada, koji nije pisao grafite, ali ih svesrdno podržava.
(izvor: http://www.jutarnji.hr)
A. Dragaš - Halid je šrot!
utorak, 06.10.2009.
Jesen 1985. Stojim na pisti za postrojavanje garnizona JNA u Delnicama, proklinjući dan kad me poslalo u vojsku. Zakačen na novi val, punk, rock, Polet, Džuboks, Mladinu, radijsku emisiju “Po vašem izboru” i obitavanje po SC-u, Kulušiću, Lapu i Jabuci, narodnjake sam tu i tamo vidio u beogradskom “Nedjeljnom popodnevu” ili novogodišnjim emisijama.
Znao sam da postoje, ali nisam znao nikoga tko ih sluša. Sve dok te večeri stotine vojničkih kapa uz usklike oduševljenja nisu poletjele u zrak kad se iz zvučnika prolomio arlauk “Neću, neću dijamante, suvo zlato, brilijante, nit’ safire, nit’ rubine, hoću samo da ljubi me” s dugmetarom i ritmom turske mehane zahvaćene diskogroznicom. “Joj, Halida!”, jauk-nuo je pokraj mene simpatični i dragi momak iz nekog brdskog bosanskog sela, a meni od tog narodnjačkog zavijanja pao mrak na oči.
Jesen 2009. Odavno više nismo u Jugoslaviji, a vidi vraga, narodnjaci u Zagrebu i Hrvatskoj nikada slušaniji. Halid će rasprodati i drugi koncert u Areni nakon što su ulaznice za prvi “planule” u tjedan dana. U zagrljaj mu pao i Mesić, ali ništa to ne mijenja. Halid je bio i ostao okorjeli narodnjak.
Tranzicijski soundtrack
Svira mu u bendu i bubnjar koji je možda ispao iz stare “sarajevske rock škole”, možda je i produkciju malo dotjerao u skladu s trendovima, ali Halid je to činio već u 80-ima s hitovima Nazifa Gljive. Nije on pjevač sevdalinki poput Himze Polovine ili starogradskih pjesama poput Zvonka Bogdana. Na nedavno objavljene kompilacije “Antologija bosanskog sevdaha” (Croatia Records) opravdano nije uvršten.
Nije se promijenio Halid - on je bio i ostao narodnjak - nego Hrvatska i Zagreb u kojem su u 80-ima narodnjaci bili u birtijama na rubu grada
Teško je na jednome mjestu pobrojati sve razloge novovjeke Halidove popularnosti. Formalno, narodnjaka u hrvatskom eteru nema. No, barem dvije lokalne TV postaje u Zagrebu nekoliko puta tjedno imaju bizarne emisije u kojima turbo-loši sastavi za svadbe praše narodnjake. Ljudi ih naručuju kao ludi. Pink TV odavno je u hrvatskom eteru, a i Narodni radio učinio je svoje. Drugi mogući razlog je ekspanzija turbo-folka kao soundtracka tranzicije, gangstera, nogometaša, novih bogatuna, manekenki, glumica, menadžera, političara. Narodnjaci su glazbena kulisa pobjednika primitivnog kapitalizma, klincima su takvi likovi role-modeli pa im žele biti nalik, a u manjim gradovima i selima klubovi i kafići u kojima uživo ili iz zvučnika praše “cajke” često su jedina mjesta izlaska. Stihovi u kojima se patetično umire od ljubavi, tuga utapa u alkoholu, a sve pršti od seksa, preljuba, zlata, love i skupih auta mlađoj publici zvuče blisko jer su nalik sapunicama i njihovim snovima o brzom bogaćenju i slavi.
Sve su to narodnjaci, a tijekom 90-ih veliki posao za pripremu terena odradio im je Huljić hitovima svojih pulena, pa Mate Bulić, Siniša Vuco, Severina, Alka, kič-tamburaši i razni drugi.
Ljudi Halidu vjeruju
Prije nekoliko godina istraživanje Jutarnjeg lista pokazalo je da srednjoškolci zakačeni za turbo-folk rado slušaju i R&B i rap iz kojeg su preuzeti neki obrasci produkcije i mode, a od hrvatskih izvođača Thompsona, Škoru i Coloniju. Mišo, Stavros, Jole, Lokin i drugi estradnjaci već su u 80-ima koristili ritmove narodnjaka (kamo su dospjeli iz Turske i Grčke), a tome u svojim najlošijim pjesmama tada nije odolio ni Oliver.
S Bijelim dugmetom kao rock sastavom inficiranim narodnjacima i kasnijom solističkom karijerom svoj je obol proboju narodnjaka dao i Bregović. Rast masovnog neukusa, brisanje granica između stilova, način potrošnje glazbe, pad razine medija, neobrazovanost... Sve se to uvezalo u nerazmrsivo klupko.
Nadalje, Halid je opstao kao i nekoliko drugih velikih zvijezda narodnjačke glazbe 80-ih poput Šabana Šaulića, Mitra Mirića i Miroslava Ilića. Sada uspješno beru plodove dugogodišnjeg rada na sceni, a nakon gadne prometne nesreće Halid je postao legenda.
Mrziti ili zabranjivati Halida zato što je njegova glazba šrot bilo bi grozno jer treba zabranjivati jedino fašiste, a to ne činimo
Razloge Halidove popularnosti moguće je naći i u “domotužju” zbog rata prognanih i po svijetu raseljenih Bosanaca, o čemu je prije šest mjeseci u tekstu “Pjevač pogaženih zavičaja” lijepo i sentimentalno u Jutarnjem pisao Miljenko Jergović.
Migracije stanovništva unutar regije učinile su svoje, a dio njegove popularnosti leži i u tome što je on pjevač kojem ljudi vjeruju, u čijim se pjesmama prepoznaju i pronalaze utjehu ili zabavu.
Bio i ostao narodnjak
Halid nije najveće zlo, on je samo postao veliki koncertni biznis i najpopularniji narodnjak, što ne znači da je njegova glazba kvalitetna.
To je šrot, ali mrziti ili zabranjivati Halida zbog toga bilo bi grozno jer zabranjivati treba jedino fašiste, a to ne činimo. Istodobno, Halidova popularnost potvrđuje da ljudima ovdje nedostaje narodnjačkog derta i patosa.
Kolokvijalno rečeno, manimo političku nekorektnost, “seljačine” kojima “nema dobre zabave bez narodnjaka” svuda su oko nas, bez obzira na porijeklo, a ponekad i na sklonost narodnjacima.
Nije se promijenio Halid - on je bio i ostao narodnjak - nego Hrvatska i Zagreb u kojem su u 80-ima narodnjaci bili na rubu grada u dvije-tri sumnjive birtije. Možda je neki i napunio Dom sportova, ali tada me se to nije ticalo, a ne tiče me se ni danas, ma koliko Halid bio “in”.
Prepušteni tržištu
Naime, u Zagrebu je protekla koncertna sezona bila najbolja i najjača u posljednjih 20 godina i ovdje još uvijek ima publike za kvalitetnu rock, pop, jazz, klasičnu i world glazbu.
Više od Halidove popularnosti muči me zašto mediji (za razliku od 80-ih) ignoriraju takvu glazbu i favoriziraju estradne zvjezdice koje u Zagrebu ne mogu prodati ni pedeset ulaznica, zašto vrlo malo pop-rock izvođača zna napisati pjesme čijom bi živopisnom pričom zaintrigirali više publike (kao nekoć Štulić) i zašto Ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture snažnije ne potiču kvalitetne glazbene programe i klubove (kao u vrijeme novog vala).
Glazbena ponuda u Hrvatskoj ne bi smjela biti prepuštena samo tržištu, često sklonom estradnjacima poput Miše i narodnjacima poput Halida među kojima ima mnogo sličnosti i malo razlika.
A. Dragaš
Komentari da/ne?
Naslovnica Bloga
Latinica- TurboFolk
